Osnovna škola Primošten - Naslovnica - IVANČICA, VARAŽDIN, DRAVA/MURA, LUDBREG, KRAPINA...

Osnovna škola Primošten

Webmail Knjižnica Spajalica OnLine tečajevi Forum Kontakti

Ispis statistike od 22. 9. 2013.

Ukupno: 246264
Ovaj mjesec: 783
Ovaj tjedan: 265

Vijesti

IVANČICA, VARAŽDIN, DRAVA/MURA, LUDBREG, KRAPINA...

Stručni izlet djelatnika OŠ Primošten 21. - 23. listopada 2011.

Planina Ivanščica ili Ivančica je najviša planina Hrvatskog zagorja. Sjeverna padina koja se spušta u dolinu rijeke Bednje ima izrazito planinsko obilježje, strma je i slabo razgranata. Ivančica je duga oko 30 km i široka do 9 km. Pruža se u smjeru istok-zapad i pravi je tip ulančane planine s najvišim vrhom na 1060 metara.

Planinski pojas iznad 300 metara visine pokriven je pretežno bukovom šumom. U nižim dijelovima ostaci su prvobitnih šuma hrasta kitanjaka i običnog graba. Unatoč pitomom izgledu, u planini ima velikih strmina, pa i golih stijena. Alpske značajke imaju kameniti greben Legesičine, stijene ispod Beliga i strma hridina s ruševinama Belec-grada na vrhu.

(Izvor: www.ivanec-turizam.hr)

Planinarski dom na Ivanščici/Ivančici u kojem smo bili smješteni.

Varaždinsko groblje

Varaždinsko groblje je stvarano vizionarskom dušom Hermana Hallera, nije samo počivalište mrtvih već izvanredan primjer parkovne arhitekture i spomenik prirode. Ono je za posjetitelja pravo odmorište u kompoziciji breza, cvijeća, trava i vitkih čempresa (tuja), u nježnoj igri svjetlosti i sjena...

Varaždinsko groblje ustanovljeno je 1773., a od 1905. Herman Haller započeo je s njegovim uređenjem posadivši oko 7.000 čempresa, javora, jasena, crvene bukve, šimšira, magnolija i breza. Šišanjem tuja u geometrijski pravilna tijela groblje je poprimilo obilježja francuskog parka. Jedan od najvrjednijih spomenika na varaždinskom groblju je 'Anđeo smrti', djelo kipara Roberta Frangeša Mihanovića, koji simbolički prikazuje opraštanje živih od mrtvih. Uz ostale, posjetitelji bi trebali vidjeti i grobnicu-spomenik Vatroslavu Jagiću koji je svakodnevno ukrašen svježim cvijećem.

"Uopće na varaždinskom groblju materijal raslina je najglavniji, a grobovi unutar istih tiha su i skladna skrovišta u kojima se tek naslućuje boravište mrtvih. Ne može se reći, da na ovome groblju ima sirotinjskih i bogataških grobova. Jednako raspoređeni i uzdržavani nasadi te briga nad svakim grobnim odjeljkom bez razlike, čak i onim za koji se davno više nitko ne interesira, sve to izjednačuje sliku pred očima posjetitelja." Herman Haller

(Izvor: www.tourism-varazdin.hr)

Fotka za uspomenu pred varaždinskim Starim gradom

Stari grad Varaždin tvrđava je u Varaždinu i jedna od njegovih znamenitosti. Nalazi se na

sjeverozapadnom obodu varaždinske gradske jezgre, a danas je u njoj smješten Gradski muzej Varaždin.

Tvrđava se prvi put spominje u 12. stoljeću i vjeruje se da je tada bila sjedište varaždinskih

župana. Krajem 14. stoljeća dolazi u vlasništvo grofova Celjskih koji je pregrađuju u gotičkom stilu. Iz tog vremena potječe središnji četverokutni objekt, oko koje su se izvorno nalazile drvene palisade.

Veliku obnovu tvrđava doživljava u 16. stoljeću, kada je pregrađena u suvremenu renesansnu fortifikaciju. Za vlasništva Ivana Ungnada, nešto prije 1544. započinje gradnja zidina s kružnim kulama, te oko njih zemljanih bedema i jarka napunjenog vodom. Time ona postaje karakterističan tip utvrde zvan wasserburg. Pregradnju je vodio Domenico dell'Allio, graditelj talijanskog podrijetla koji djeluje u Štajerskoj. Pod kraj stoljeća varaždinska tvrđava trajno dolazi u ruke mađarsko-hrvatske obitelji Erdödy, koja će na njoj izvesti manje adaptacije u baroknom stilu.

(Izvor: http://hr.wikipedia.org)

Varaždinski korzo s gradskom vijećnicom

Zgrada gradske vijećnice nalazi se u centru povijesne jezgre. Godine 1523. (14. prosinca) Juraj Branderbug poklanja građanima Varaždina ovu kamenu kuću. Od tada zgrada i okoliš zgrade je centar svih najvažnijih zbivanja (Forum publicum). Do tada to je bio prostor oko crkve Sv. Nikole, danas na Trgu slobode. Uz gradsku vijećnicu već tada postoji niz kuća u vlasništvu poznatih varaždinskih građana - obrtnika, trgovaca i drugih.

Već u to vrijeme vijećnica je bila gotička građevina na što nam ukazuje ostaci gotičkog portala na uvućenom dijelu fasade. Godine 1587. dolazi do preuređenja, a radove nadzire gradski sudac Juraj Flajšman, koji je po zanimanju bio graditelj, a potom Giovanni da Como.U narednim razdobljima vijećnica je i nadalje bila preuređivana,a konačni izgled dobiva u drugoj polovici osamnaestog stoljeća.

(Izvor: www.varazdin-online.com)

Glavni oltar katedrale u Varaždinu

Varaždinska katedrala posvećena je Uznesenju blažene Djevice Marije na nebo, a katedralom postaje utemeljenjem Varaždinske biskupije 5. srpnja 1997. Katedrala se nalazi u Varaždinu, u blizini središnjeg gradskog trga. Današnju varaždinsku katedralu, jednu od najznačajnijih ranobaroknih sakralnih građevina u sjevernoj Hrvatskoj, gradili su od 1642. do 1646. isusovci. Radi se o ranobaroknoj jednobrodnoj crkvi sa šest pobočnih kapela, nad kojima su dvije galerije. Kao idejni tvorac i voditelj gradnje spominje se isusovac Juraj Matota, a samu gradnju financirao je grof Gašpar Drašković.

(Izvor: http://hr.wikipedia.org)

Tražili smo zlato na ušću Mure u Dravu

Ispiranjem zlata na rijeci Dravi i Muri bavili su se ljudi vjerojatno od pradavnih vremena. Prvi pisani dokumenti govore da se zlato ispiralo za grofova Zrinskih, koji su dobili Međimurje 1553. godine. U dokumentima iz 1722. godine piše: "Nalaže se rudarskom sudu i meštru Lovri Ivanu Grosshauptu da posveti svoje zanimanje rudnom blagu u Hrvatskoj, a naročito unapređivanju ispiranja zlata u rijekama".

Način ispiranja zlata na ovom području zasnovan je na stoljetnom iskustvu i prilagođen tipu zlatonosnog nanosa te materijalima, kojima je narod raspolagao.

Vjerojatno jedni od posljednjih ispirača zlata na Dravi su Drago i Mato Horvat iz Donjeg

Vidovca u Međimurju. Posao su preuzeli od svojih očeva, a oni ga naslijedili od djedova i tako generacijama unazad.

Najpogodnije vrijeme za ovaj posao je poslije visokih vodostaja, a najpovoljnija mjesta za

uzimanje materijala su riječni sprudovi i unutrašnje strane meandara. Isprani zlatonosni talozi su crvene boje zbog velike koncentracije granata. Talog se prvo testira u smislu njegove ekonomičnosti. Za tu svrhu služi drvena lopata "gledanjka" po rubu okovana limom. Gledanjkom se zagrabi šljunak i uroni u laganu riječnu struju. Voda ispere valutice i pijesak, a u naborima drveta ostaju samo sitne čestice teške frakcije. U njoj je sada vrlo lako opažati liske zlata kojih ako ima 20 i više područje se smatra ekonomski interesantno.Eksploatacija se izvodi pomoću koso postavljene drvene daske (jagnjedovo drvo) kojoj je gornja površina grubo narezana i vrlo hrapava. Daska se postavi u vodu neposredno uz obalu, te se na nju nabacuje šljunak uz istovremeno zalijevanje vodom. Krupne valutice šljunka zajedno sa pijeskom kotrljaju se niz dasku, a na hrapavoj površini zaostaje samo mineralna frakcija veće specifične težine.

Za postupak izdvajanja zlata od ostalih minerala (amalgamiranje) potrebno je dobiti crni šlih tj. asocijaciju pretežno rudnih minerala. Kada se na dasci sakupi dosta teškog taloga, daska se zakrene i brezovom metlicom uz delijevanje vode talog istrese na vrbovu blago udubljenu dasku (daska ispirača). Pomoću nje u slaboj vodenoj struji ispirač vještim pokretima odstranjuje zaostale svijetle (lakše) minerale. Na kraju na dasci ostaje samo crni talog na kojemu se sada jasno razabiru zrnca zlata i time je proces ispiranja završen. (Izvor: http://rijeka-mura.bloger.hr)

Učiteljske noge u centru svijeta!

Ludbreg - Centrum Mundi (središte svijeta)

Svi koji misle da se središte svijeta nalazi oko ekvatora, grdno se varaju. Ono se nalazi na

46°, 14 minuta i 58 sekundi zemljopisne širine i 16°, 37 minuta i 21 sekundu zemljopisne

dužine, točnije-u Ludbregu.

Priča počinje još u rimsko doba.Stari Rimljani uočili su dobar položaj Ludbrega, pa su sagradili Castrum Ioviu-grad s forumom, termama, kanalizacijom koji je postao trgovačko i prometno središte. Iz tog vremena potječe legenda koja govori da su ovdje bili zamišljeni krugovi zemaljski, a na njihovim su se rubovima razvile velike metropole. Tu je legendu ponovno aktualizirao dr. Erasmus Wedigen, švicarski povjesničar umjetnosti koji je često dolazio u Restauratorski centar smješten u dvorcu Batthyany. Uzevši za ishodište Ludbreg, šestarom je opisivao krugove po karti i doista primijetio neobičnu podudarnost: da se na zamišljenim krugovima nalaze gradovi. Tako se na crti prvog kruga nalaze Varaždin, Koprivnica, Čakovec i Varaždinske Toplice koji su 20-ak kilometara udaljeni od Ludbrega, dok se na drugim, trećim i ostalim krugovima nalaze drugi europski gradovi.

Uporni Švicarac dao si je truda i proučavajući zemljopisnu širinu i dužinu pronašao antipod Ludbregu - točku na suprotnoj strani zemaljske kugle. A tamo se nalazi Antipodes,

južnopacifički otočić nedaleko Novog Zelanda. Otočića, kojeg i nema na svakoj zemljopisnoj karti, s Ludbregom veže i prelijepa djevojka Ludberga.

(Izvor: www.kud-ankaospuh.com)

Krapina - Muzej krapinskih neandertalaca

Novi Muzej krapinskih neandertaca slovi kao jedan od najmodernijih i najsofisticiranijih muzeja svijeta. Bogat najnovijim tehnološkim dostignućima uz brojne vizualne, olfaktivne i ine senzacije, donosi nam fascinantan svijet neandertalaca, ali i baca nas u vrijeme samog početka svijeta pa tako posjetitelji mogu uživati u rekonstrukciji kozmičke evolucije i bar na tren osjetiti svu snagu prapočetka.

Prije nego počne razgledavanje ovog osebujnog Muzeja, veliko platno s desne strane od ulaza oživljava i čuje se rika životinja i glasanje neandertalaca... Napuštamo današnjicu, nakratko smo u lovu na divlje životinje i okruženi prirodom, nema nebodera, mobitela, kompjutora GPS-a... Još pod dojmom jer je sve izgledalo i više nego realno, zahvaljujući ponajprije majstorima šminke (londonskoj ekipi koja je radila i na trilogiji "Gospodar prstenova") i tad se kreće u razgled muzeja, i to s točno određenim datumom - 23. kolovozom 1899. g., kad je krapinski učitelj Rehorić poslao Dragutinu Gorjanoviću Krambergeru čudne kosti koje je pronašao. Prikazana je ondašnja Krapina zajedno s gradonačelnikom Vilbaldom Slugom koji je Krambergera odveo na lokalitet, te apoteka u kojoj su zaštićeni prvi nalazi.

Kao što smo prije napomenuli, obrađen je i postanak svijeta, povijest zemlje, prvi organizmi pa tako posjetitelji mogu pratiti slijed razvoja života od prvih hominida koji su sišli s grane do krapinskog neandertalca koji je predstavljen u polušpilji hiperrealističnim skulpturama renomirane francuske umjetnice Elisabeth Daynes. Ona je spojila vrhunsku tehnologiju i umjetnost u najboljem mogućem omjeru pa gledajući njene skulpure ne možete se oteti dojmu da će za koji tren dječak trepnuti i baciti kamen koji drži u ruci...

Jedan od najatraktivnijih detalja - prijelaz preko leda uklopljen je u dijelu Muzeja koji

govori o duhovnom svijetu neandertalaca i njihovim navikama. Dok slušate krckanje leda i

gledate kako navire voda, kao da u daljini riču mamuti, a vi svjedočite kraju jednog doba...

Posebno je zanimljivo tijelo neandertalca na bolesničkom krevetu kojeg mogu "istraživati" čak četvero posjetitelja istodobno i na tri jezika doći o informacijama o njegovim ozljedama uz ilustrirane fotografije i rendgenske snimke.

Posljedni segment Muzeja govori o ubrzanom kulturnom i tehnološkom razvoju ljudskog roda, a uz prizor astronauta, dolazi se do samom kraja unutarnjeg razgledavanja i pred posjetiteljem se pruža staza koja vodi na samo nalazište gdje posjetitelji mogu nastaviti svoj razgled u vanjskom prostoru.

(Izvor: www.krapina.hr)

Varaždinske toplice: sumporno vrelo usred arheološkog nalazišta

Prirodni dar - izdašni izvor termalne vode - odredio je Varaždinskim Toplicama položaj, dao im ime i uvjetovao kontinuitet obitavanja i liječenja ljudi kroz sve kulturne epohe. Najnovije su znanstvene spoznaje da je ovdašnja izvorna voda zapravo povratna voda, tako zvano uzlazno vrelo. Njegov se mehanizam zasniva na hidrostatskom tlaku i zakonu spojenih posuda. Kišnica koja ponire na sjevernim padinama Kalničkog gorja prolazi slojevima trijaskih dolomita: spušta se do oko 1.400 metara ispod razine mora i njezino kretanje prema površini dugo oko 5 kilometara, traje približno 20.000 godina. Temperatura vode je na izvorištu 58 °C, kapacitet je do 2 milijuna litara dnevno.

Ljudi ovdje obitavaju i liječe se od pamtivijeka. U spilji Gradišće nađeni su ostaci pračovjeka stari oko 100.000 godina. U III. st. prije Krista ovdje su živjeli panonski Jasi, po kojima su Rimljani ovo mjesto prozvali Aquae Iasae. U to vrijeme Toplice su značajno zdravstveno, obredno, kulturno pa i gospodarsko središte Gornje Panonije. Krajem III. st. Aquae Iasae su opustošene u provali Gota, a početkom IV. st. obnavlja ih imperator Konstantin Veliki.U srednjem vijeku Toplice postaju posjed Zagrebačkog Kaptola i to ostaju više od osam stoljeća. Ime naselja Toplissa - latinizirani hrvatski naziv kaže da lječilišna tradicija ni tada nije prekinuta.

Počeci modernog kupališnog lječilišta vezuju se pak uz liječnika Ivana Krstitelja Lalanguea, luksemburžanina rodom, koji u drugoj polovini XVII. st. djeluje u Varaždinu i postaje osnivačem hrvatske medicinske literature. Moderno lječilište u pravom smislu djeluje od 1820., kada se uvodi stalni liječnički nadzor (od 1838. i stalni kupališni liječnik). Početkom XX. st. Toplice su se svrstale među uglednija srednjoeuropska termalna lječilišta - čemu teže i danas.

(Izvor: http://www.toplice-vz.hr)

Priloženi dokumenti: